Animanija!

Nekada davno, u dalekoj prošlosti dvadesetog vijeka, svijet je izgleda bio znatno veći (ili bar više izdijeljen) nego što je danas. Ljubitelji stripa iz Francuske su čitali Taličnog Toma i Asteriksa, a shodno tome i gledali crtaće sa njima. Fumetisti iz Italije nijesu odustajali od Zagora i Teksa, dok su u Americi imali svoje superherojske idole Betmena, Supermena i Spajdija.

Mi smo imali ono što je do nas dolazilo najlakše i najviše, a nije nam ni bilo mnogo bitno odakle to nešto dolazi. Uživali smo u papirnim verzijama svega gore pobrojanog, a pored dugometražnog Diznija i crtaća pred Dnevnik, imali smo 3K, Treći Kanal, koji je u jutarnjem terminu puštao dječije programe sa najboljih svjetskih satelita. Malo ko je tada znao da su Transformersi koprodukcija Japana i Amerike, rijetko koga je zanimala informacija da Triton i Saber Rider spadaju u anime, a o ogromnim promjenama (od kojih su mnoge bile čista cenzura) koje su Voltron (Beast King Go-Lion) i Robotech (Macross) doživjeli da bi sa dalekog istoka stigli na zapad baš nijesmo imali pojma. Bitno nam je bilo da uživamo.

Uprkos tome što mnogo toga nismo znali, mogli smo da osketimo da se spremaju neke velike promkene u pop kulturi, u nama najbližoj zabavi. Onda su na scenu stupila, skoro jedan za drugim, dva dkečaka koji su svet obrnuli naglavce. Goku i Naruto.

Istini za volju, Zmajeva Kugla (DragonBall) i Goku su se u Japanu pojavili još sredinom osamdesetih godina 20. vokeka, ali je kod nas ovaj serijal baš kasnio. Naruto, koji je mange i anime i uveo u 21. vokek, je na ove prostore stigao mnogo brže.

Sa sobom su donokeli drugačiji pristup dkečačkim problemima, više mangupskog bezobrazluka, do tada neviđen spoj humora i drame, pa čak i upliv mračnijih tema u dkečiji zabavni program. Nikesu bili ni najpametniji ni najsposobniji (bar ne u početku), ali su bili hrabri, borbeni i beskrajno tvrdoglavi. Nijesu odustajali od borbe sve dok nekako ne dođu do pobjede, a činili bi sve da do revanša dođe ako ipak nekako izgube. Trudili su se da napreduju od prepreke do prepreke, nekada i uprkos sebi samima. Beskrajna vjera u svoje sposobnosti, ali i u najbliže prijatelje, kao i suočavanje sa sopstvenim slabostima su šarmirale i osvojile publiku širom svijeta. Znali smo da su njih dvojica, i cjelokupna ekipa oko njih, tu da ostanu.

Nije taj ostanak bio bez problema. Lokalni autori su se osjetili pomalo ugroženim, a i ljudi se teško navikavaju na novitete. Bilo je tu arogancije i prezira, otvorenih prozivki i žalopojki. Čak su i poznatiji strip crtači kreirali neke epizode gdje prikazuju upad inferiornijih azijata na njihovu teritoriju. Suptilno, zar ne? Možda je to bilo kontraproduktivno... Možda su fanovi (i izdavači) koji su odabrali ovaj vid zabave bili uporni i tvrdoglavi jednako kao njihovi junaci...

Sigurno nisu presudile samo ta tvrdoglavost i karakter likova. Stripovi i crtaći iz Japana su imali potpuno drugačiju dinamiku crteža i kadriranja koja je unijela dah svježine na strip/crtani film scenu koja je uveliko stagnirala. Pored toga, autori su iznalazili beskrajne načine da se priča produži iz epizode u epizodu, iz godine u godinu, iz generacije u generaciju. Pritom su i oni odrastali i usavršavali se uz likove koje su izmislili, kako u pogledu crteža i karakterizacije, tako i u pogledu vođenja i dubine priče. Samim tim, klinci koji su odrastali uz Gokua ili Naruta su njihove avanture nastavljali da prate i kada su postali mnogo stariji od svojih heroja, bilo sami, bilo sa svojim nasljednicima. U međuvremenu su, naravno, zavoljeli i sličnu zabavu za stariju publiku, kao što su na primjer Akira, Ghost in the Shell ili Berserk.

Sva ta ljubav se polako iz Japana raširila po čitavom svetu.

Došli smo u situaciju da mange zauzimaju ključne police u striparnicama u Parizu, Milanu ili Njujorku. Da anime možemo da gledamo u svjetskim bioskopima. Pa čak i da doživimo kako grupa osnovaca u beogradskom prevozu priča o tome ko je više puta odgledao cijeli serijal Naruto Šipuden i raspravljaju o tome da li je Kakaši ili Džiraja bio bolji Narutov učitelj, a druga grupa priča o tome da li su bolje igre iz One Piece ili JoJos Bizarre Adventure serijala.

Kad smo već spomenuli video igre, a znamo da su ovaj sajt i blog na njemu ipak prije svega posvijećeni igrama, eto prilike da spomenemo još jedan legendarni par koji je iz Japana osvojio srca svijetske publike. Eš Kečam (u originalu Satoši) i Pikaču, glavni junaci Pokemona su svijet video igara osvojili prije nego Goku i Naruto. Između ostalog zato što su oni krenuli sa GameBoya. Čuvena Nintendova crno-bela prenosiva konzola je 1996. godine dobila dvije igre sa bojama u nazivu. Pocket Monsters Red i Pocket Monsters Green. Do tada neviđen spoj RPG-a i uzgajanja borbenog ljubimca je postao nezaustavljiva sila koja u trenutku pisanja ovog teksta broji 122 igre kroz devet generacija, koje su sve zajedno prodate u skoro 500 miliona kopija. Anime serija Pokemon je trenutno u 25. sezoni, sa ukupno blizu 1250 epizoda, a u jednoj od skorijih je Eš konačno postao svijetski Pokemon šampion.

Kako se sve mijenja, tako su predstavljeni i novi junaci Pokemon serijala koji će zamjeniti Eša i Pikačua, jer su ovi postigli najveće moguće uspjehe. Dragon Ball i Naruto su odavno završeni. Naruta je zamijenio njegov sin Boruto, mada nikada nije dostigao ni približnu popularnost. Od nekadašnje velike trojke koju su pored mladog nindže činili još i One Piece i Bleach, samo saga o piratima i dalje traje, mada se relativno bliži kraju.

Kod nas je, kao i svuda, mada u manjem obimu, i dalje moguće naći akcione figure i igračke iz svega pobrojanog. Najpopularnije Naruto igre su i dalje među najprodavanijima, a one iz One Piece serijala izlaze redovno, otprilike kad god izađe novi dugometražni film. Baš ovih dana je izašao One Piece: Odyssey, a pre par mjeseci je i kod nas u bioskopima na repertoaru bio One Piece: Red dugometražni anime.

Osim uvoznih mangi na engleskom koje su se na kašičicu mogle naći po knjižarama, japanski stripovi već duže vrijeme izlaze i na srpskom – a to su započeli baš One Piece i Naruto koji su već godinama među najprodavanijim naslovima na Beogradskom sajmu knjiga.

Noviteti iz Japana pristižu sve brže, a i mi sve manje kaskamo za svijetom, pa kod nas izlazi i par novijih manga super hitova kao što su Tokijski Osvetnici i Napad Titana. Tu je i najpopularnija manga/anime iz nove velike trojke, Ubica Demona, odnosno Demon Slayer, koji se može odgledati na Netflixu, nabaviti kao strip na srpskom, ali i u vidu video igre i gomile figurica. Ne znamo da li će neki od tih noviteta trajati i biti voljen kao prethodnici. Ali i ne mora, bitno je da i dalje sve generacije zajedno uživaju i zabavljaju se uz ove junake.

Sve do neke sledeće generacije i nekih sledećih likova koji će osvojiti srca čitavog svijeta.