Epska srednjevjekovna slika nekog velikog umjetnika, to je bila želja Blizzarda kada je Diablo IV u pitanju, ne samo vizuelno već i po atmosferi, po osjećaju prilikom igre. Uspjeli su to da postignu na svim željenim nivoima, oslikavši više različitih remek djela. Pogodili su atmosferu siromaštva i beznađa planinskih predjela koji kao da su iz istočne Evrope, prikazali su aroganciju i izgubljeno mitološko nasljeđe najbliže Britaniji, a nisu promašili ni dekadenciju i proćerdano bogatstvo nekadašnjih civilizacija koje kao da su sa sjevera Afrike.
Za razliku od svih prethodnih igara, gdje svijet nije bio svijet, već nekoliko nabacanih ogrominih mapa, ovdje su povezali sve to u cjelinu. Stvorili su jedinstven Sanctuary koji savršeno funkcioniše i koji je povezan zajedničkim nitima uprkos raznolikim miljeima. Ispunili su ga referencama na prethodne igre i nostalgijom, ali su uspjeli da dodaju i nove stvari koje vode serijal u budućnost, a opet ga drže u prošlosti dovoljno da ne bude previše kuknjave od strane pretereno nostalgičnih.
Kažu da je za dobru priču bitniji dobar negativac nego protagonista (Nikolsonov/Ledžerov Džoker protiv Kitonovog/Bejlovog Betmena). Diablo 4 je jedan od dokaza za tu tvrdnju. I to od najnižih nivoa. Većina čudovišta je vjerna serijalu, ali nekako imaju tu novu hororičniju notu. Više je osjećaj Diablo II sa dahom Silent Hilla, nego Diablo III deceniju kasnije. I to je dobro! A glavni protivnik, Lilith, vjerovatno je najbolji negativac do sada. Kroz betu (Shivering Peaks) je bila malo suviše default negativna, spremna da uništi sve, ali su je kroz ostale činove najviše od svih likova uslojili, učinili pravim karakterom, dodali joj neke bitne osobine, učinili protivnikom vrijednim zaustavljanja, pa nas čak i natjerali da se zapitamo da li baš nju treba zaustaviti.
Mi smo u nekom trenutku shvatili da kampanja baš lijepo funkcioniše, ali da sa strane ima toliko mnogo stvari da se radi, da priča bježi iz fokusa. A shvatili smo i da je bolje dobiti mounta (na samom početku Acta 4!) što prije, da bi se poslije lakše svijet čistio do kraja. Onda smo se posvetili praćenju priče i Lilith uz jedva poneki side quest ili dungeon i nauživali smo se. World eventove smo ipak radili skoro kad god naletimo na njih, jer su dobar izvor opreme.
Blizzardove prerenderovane sekvence su po običaju spektakularne, emotivne i nabijene atmosferom. Grijeh je čekati dane da ih odgledate kao cjelinu. Engine igre je toliko napredovao da sada i in-engine sekvence u kojima se vidi vaš lik u punoj snazi izgledaju sjajno i doprinose oslikavanju priče. Da, ima tokom priče klišea, ima i loše glasovne glume, ali to je cjepidlačenje jer čak i klišei su prikazani uz dozu iskrenosti autora, a glasovne glume ima i sjajne. Bukvalno može da se napravi film od kolaža momenata iz Diabla IV i da taj film bude više nego gledljiv. Najbolje je što priča čak i nije kratka i ako se posvetite samo kampanji pred vama je opet par dana ozbiljnog igranja.
Nekome će težina (nedostatak iste) možda biti problem, ali i to je još jedan razlog da se kampanja što prođe, pa da se otključaju WT3 i WT4, a onda krene u endgame grind, koji je bukvalno igra za sebe. Između prva dva world tiera i dalje nema neke velike razlike, ali XP koji dobijate na WT2 nije značajno veći od keca, a vrijeme koje uštedite igrajući na WT1 može da bude značajno. Ukoliko sve lijepo natempirate taman ćete stići do 50og nivoa.
Kampanja je i sjajno mesto da, prije otključavanja paragon nivoa, isprobate što više buildova za klasu koju želite da mainujete, odlučite se za omiljeni način igre i tako se pripremite za endgame o kom ćemo više pisati u nekom skorom budućem tekstu.
Dakle, da rezimiramo. Odigrajte priču i uživajte u njoj – nas je sjajno izvozala i najbolja je od svih Diablo igara do sad. Isprobajte što više buildova za omiljenu klasu od misije do misije, jer prvih 50 nivoa je pravo vrijeme da odlučite kako ćete da igrate dalje. A zatim idemo zajedno u endgame!
