Nastavci su glavna boljka gejming industrije. Lako mogu da ispadnu sjajni naslovi, a isto tako i potpuna razočarenja ili totalno propuštene prilike. Poslije prvog dijela svake takozvane franšize, razvojni timovi i izdavači postanu pohlepni, žele više, veće, bolje, zanimljivije. Da bi se to ostvarilo, potrebno je imati tim koji to može izgurati, jasnu viziju, definisan cilj i naravno dobro vođstvo. A šta se desi ako je ambicija tu, talenat takođe, ali jednostavno loše liderstvo u kompaniji na dijelovima koji su zaduženi za razvoj priče, likova, zapleta i tako to? Dobija se igra koja na momente sija a u zatim izgleda kao da je pravljena štapom i kanapom. To je ukratko slučaj i sa novom igrom koja nam dolazi iz Techland studija – Dying Light 2: Stay Human.
Priča sa ogromnim rupama na papiru
Kao igra koja je mnogo toga najavljivala, Dying Light 2 Stay Human je od prvog dana morao mnogo toga da dokaže. Prvo i osnovno je priča i kako se ona razvija. Već od prve najave, ovaj naslov je obećavan kao igra koja će promjeniti način pripovjedanja, razvijanja i račvanja priče. Naslov koji će pokazati kako odluke mogu drastično uticati na svijet oko vas. Svijet koji se mijenja upravo u odnosu na odluke koje vi donosite u toku igranja. Na izlazku smo dobili... pa, sve samo ne to.
Svi elementi koji su bili pominjani prije D1 same igre su u nekom obliku i dalje tu, problem je u tome što oni ne funkcionišu kako bi svi željeli. Izbori u igri postoje, svijet se nekako mijenja i prilagođava, djelimično, u odnosu na odluke koje vi donosite. Ipak, ni jedan izbor koji napravite u igri nema apsolutno nikakvu veliku težinu kao u najavama za „širu sliku“ cijelog načina pripovjedanja, razvijanja priče kao i završetak iste. Sve djeluje tu kao neki ukras, na našu veliku žalost. Ovo je velika šteta ako uzmemo u obzir da ćete u igri sresti mnoge likove koji su i više nego zanimljivi, ali se njihove priče poprilično čudno razvijaju, obmotavaju sve do samog kraja. Nelogično, konfuzno i totalno nepotrebno u nekim trenucima. Kao da imate kasting odličnih glumaca sa sjajnim pozadinskim pričama, ali se realizacija u vidu scenarija jednostavno raspada na svakom koraku. Naravno, najnezanimljiviji lik od svih koji postoje u igri je na žalost, glavni protagonista. On je nezanimljiv, neinspirativan i totalno istrošen, ali na kraju dana, služi svrsi.
Jedan dva, udri, pomjeri se, hajde onda ponovo!
Borbena mehanika je dosta upitna uporedivši najave, očekivanja i realizaciju. U najavama pričano je da će fokus biti stavljen dalekometna oružja. U realnosti, fokus u igri je identičan kao i u prvoj igri i njenom nastavku, a to je izuzetno bliska borba. Vremenom ćete otvarati mogućnost za nadograđivanje nova oružja, dobijaćete nove poteze koji će vam olakšavati borbu i činiti je zanimljivijom, ali u osnovi, sve će biti i dalje isto. Ukoliko pohvatate osnove borbe protiv jednog ljudskog neprijatelja, to znači da ćete znati kako da se borite protiv svih ostalih, takozvanih klasa, pa čak i protiv boss-ova. Par udarca, onda izbjegavanje u stranu, pa još par udaraca i onda u krug. Kada se nađe ta „šema“ borba umije da bude poprilično monotona, a onda je na vama da je načinite zanimljivijom, ukoliko želite, naravno. To možete uraditi otključavanjem novih skilova i nadograđivanjem oružja. Taj RPG momenat u igri je odličan, ali ipak ne toliko razrađen koliko bi svi očekivali od igre koja je bila i više nego ambiciozna u najavama.
Tajming je sve
Jedan od zanimljivih momenata u igri je taj što je glavni protagonista isto zaražen ovim takozvanim „zombie“ virusom. To znači da izlaganjem suncu, virus će biti miran u vama, ali ukoliko previše vremena provedete u mraku, virus može da preuzme kontrolu, a to znači i „game over“. Zanimljivi gameplay element vas tjera da uvek pazite i planirate šta sve možete uraditi u mraku. Po mapi postoje mjesta koja su noću osvijetljena ultra ljubičastom svjetlošću koja će resetovati tajmer i dati još malo vremena koje možete iskoristiti kako bi se pesničili sa zombijima ili možda pobjegli od neprijatelja do sigurne kuće.
Momenat koji šljašti – parkour!
Parkour momenat igre je definitivno stvar koja najbolje funkcioniše u njoj! Dying Light iz 2015 je postao poznat, prepoznatljiv, jedinstven baš po toj mehanici. Stay Human samo nadograđuje to iskustvo i jednostavno sija u tome. Nebitno da li se nalazite na krovovima, penjete po vjetrenjačama ili možda tražite načina da dođete do vrha neke velike zgrade, cijeli proces penjanja, trčanja, padanja je prezabavan. Mnogi igrači vole da naglase ovaj segment igre sa „kada radi, radi stvarno“ ali stvar je u tome što cio parkour momenat radi fantastično u svakom trenutku, naravno, kada pohvatate sve cake i forice.
Za razliku od keca i nastavka, ovde je ubačeno par elemenata koji u isto vrijeme komplikuju i olakšavaju prelaženje preko mape, penjanje i trčanje po krovovima. Kao prvo i osnovno, tu je naravno taj savršen tajming koji treba da naučite kako bi uradili savršen parkur potez. Poslije toga, tu je novi elemenat, bolje rečeno izdržljivost ili kako smo mi gejmeri navikli to da zovemo, stamina. Na početku to ne djeluje kao stvar koja može toliko zakomplikovati samu gameplay mehaniku u nekim trenucima. Kako igrate, vidite koliko je to bitan elemenat cjelokupne mašinerije kretanja u Dying Light 2 Stay Human igri. Stamina se odnosi na apsolutno sve šta radite u igri, preko borbe, kretanja, skakanja, penjanja, korišćenje paraglajdera kao i grappling hooka.Na samom početku, stamina će vam se brzo trošiti, te je mikro menadžment nje jako potreban. Morate tačno da procjenite koliko će vam stamine trebati da bi se popeli na neki objekat, vjetrenjaču kako bi otkrili taj dio mape ili naravno koliko dugo možete da bježite od zombija preko noći. Vremenom, kako se vi levelujete, tako ćete moći nadograđivati vaš takozvani stamina bar, a to će vam ujedno omogućavati veću mobilnost po mapi.
Nekoliko stvari koje mijenjaju cio žanr naslova
Do sada smo pomenuli nekoliko novih stvari koje će olakšati tu vašu mobilnost na mapi. Za razliku od keca, DL2 Stay Human mapa je više nego duplo veća, a tu je ubačena i vertikalnost iste. Sada ne skakućete samo po malenim kućama, već i po soliterima kao i dosta višim zgradama. Sa jedne strane, ovo je odlična stvar je ta vertikalnost igračima ujedno pruža više prostora za igranje, manevrisanje, kretanje, planiranje kako doći do sljedećeg dijela mape. Sa druge strane, upravo ta vertikalnost ubija taj horror osjećaj koji je krasio keca i njegov nastavak. Kada padne noć, možete pobjeći od svih zombija koji se tada bude, jednostavnim pentranjem po najvišim objektima. Tada na red dolazi trenutak korišćenja nove opreme koja je praktično kao kucanje šifre u starim igrama. Jedna od njih je definitivno paraglajder. Čim se, na primjer, popnete na veću zgradu ili bilo kako uzvišenje, paraglajderom možete preskočiti tonu neprijatelja dok ne stignete do vašeg odredišta. Naravno, stamina se troši i kada koristite paraglajder, ali nedovoljno da bi to onemogućilo igrače da eksploatišu ovu spravicu u igri.
Druga nova korisna stvar je grappling hook, i ta stvar ne funkcioniše kao eksploit. Ovih dana, svaka igra mora imati svoju verziju ove spravice, a najbolja stvar u svemu tome je to što je strašno zabavno korisiti je. Iznova i iznova, nebitno koju igru igrate. Isti slučaj je i ovdje, gde grappling hook samo doprinosi zabavnosti igranja i pokretljivosti po mapi. Naravno najzanimljiviji su momenti kada bježite od zombija, trenuci kada su vam na petama. Vi u poslednjim sekundama uspjevate da pobjegnete zakačivši se na gredu koja se nalazi na nekoliko metara visione od vas i zanosnim ljuljanjem bježite iz zagrljaja mrtvih mozgova.
Ove dodatne stvari definitivno poboljšavaju gameplay mehaniku i mobilnost igrača na ogromnoj mapi, ali isto tako, u specifičnim trenucima uništavaju horror atmosferu koja je bila kičma ove franšize. Ne kažemo da DL2 Stay Human nema odlične jump scares momente, ali ta tenzija, nemoć u toku noći koja je bila prisutna u kecu, ovdje jednostavno ne postoji. Upravo zbog gomilu pomagala koja vam igra pruža skoro pa od samog početka.
A na kraju....
Kada podvučemo jednu veliku crtu poslije stotinak sati u igri, Dying Light 2 Stay Human je odličan nasljednik prvog dijela i njegovog nastavka, ali isto tako, igra koja jednostavno pokušava da uradi previše stvari odjednom. To dovodi do toga da se pojedini elementi raspadaju u njoj, kao što je razvoj priče, razvoj određenih likova i ultra nezanimljiva pozadina glavnog protagoniste. Sa druge strane, gameplay elementi su ono šta ovu igru čine ultra zabavnom i interesantnom. Sama činjenica da svaku igru čini prije svega gameplay mehanika je i moto kojim se vodi ovaj naslov. Iako to nije trebalo da bude tako, na kraju dana, to je jedini dio igre koji u trenucima oduševljava, u trenucima je odličan, ali nikada ne razočarava. Dying Light 2 Stay Human je sjajan naslov i svako ko voli makljanje sa zombijima, parkour mehanike i sjajnu grafiku, mora probati ovaj naslov.
+ Odlična parkour mehanika
+ Sjajna grafika
+ Zanimljivi likovi
- Loša i konfuzna priča
- Loše razvijanje likova
- Ne uvek zanimljiva borbena mehanika
