„Igre... igre su umjetnost, jednostavno umjetnost. Zamisli muzički projekat, filmski, glumački, ali sve u jednom, e to su igre! I zapamti, nijesu igrice, nego igre... igrice su ono za mobilne telefone, ne za konzole i kompjutere.“ Gledam dječka dok mi pretenciozno objašnjava šta su igre koje on igra, slušam ga pažljivo dok razmišljam koliko će ovo novo predavanje trajati. „E sada, u moru tih igara postoji jedna franšiza Souls serijal, koja je megapopularna, toliko poznata u industriji da sada i ima svoj subžanr koji se zove „soulslike“. Volim igre, više da ih gledam nego da igram i stvarno se trudim da ga razumijem nekada i, iako je teško, ja sam odlučna u ovome dok on nastavlja: „Fora kod tih igara je ta što su mega teške, bukvalno sadističke prema igračima, to jest, oni su mazohisti samo što ih igraju. To su najteže igre u industriji, ali su upravo zbog toga i toliko popularne. Te igre pravi From Software studio, a dolaze najviše iz mozga Hidekate Miyazakija. Ceo dizajn, sve šta je u igri osmišlja on i njegov tim, gde on, naravno, vodi glavnu reč u svemu tome. Izbacili su četiri igre u tom Souls serijalu, Demon’s Souls, Dark souls 1, 2 i 3 i svi su mislili da su to posljednje igre, a onda je najavio Elden Ring!“ Au, koliki uvod! Tada sam shvatila da ćemo igrati Elden Ring, makar nešto konkretno sem puke priče!
Miyazaki i njegovo novo čedo
Dok sam ga slušala, pažljivo koliko sam mogla, shvatila sam da je Miyazaki stvarno jedan od najboljih gejm dizajnera u industriji. Stvorio je te ogromne, prelijepe i ujedno grotesne svijetove i natjerao igrače da polome toliko kontrolera dok ne pređu njegovu igru. Zbog toga su i postale kultne igre, ne zbog lomljavine kako sam razumjela, već zbog pažnje na najsitnije detalje i cjelokupnog utiska. Svaka igra je rađena sa tolikom posvećenošću i pažnjom da me je sve fasciniralo te mi nije bilo šokantno kad sam saznala da ljudi provode toliko vremena stvarajući virtuelne svjetove za igrače, koje će pamtiti godinama. Elden Ring se razlikuje od ostalih Souls igara, uglavnom po tome što su je najduže razvijali, najviše truda uložili, a cjelokupnu priču je radio George RR Martin, čovjek koji je napisao Pesme Leda i Vatre, knjige od kojih je stvorena Game of Thrones serija.
Game of Thrones u Souls univerzumu
Priča u Elden Ringu dešava se u paradoksalno divno-brutalnom svijetu koji se zove The Lands Between. Ovaj svijet naseljavaju ljudi koji imaju zlatni sjaj u očima koji im je podarilo Erdtree, ogromno zlatno drvo koje se može vidjeti iz svih oblasti ovog svijeta. Postoje i oni ljudi koji su izgubili taj zlatni sjaj u očima i oni se nazivaju Tarnished, a vi ste jedan od njih. Tarnished su protjerani iz The Lands Between. Tamo je sve bilo koliko-toliko okej, sve do trenutaka kada je Elden Ring, prsten koji je bio u simbiozi sa drvetom i davao mu nevjerovatnu snagu, razbijen. Ozloglašeni polubogovi, potomci Kraljice Marike Večne, koji su uspjeli da se dočepaju dijelova ovog prstena, takozvanih Great Runes krenuli su u međusobni rat, nazvan Shattering War. Pobednik ovog rata je trebalo da postane Elden Lord u onom trenutku kada sakupi sve dijelove razbijenog prstena. Određeni protjerani ljudi koji su izgubili zlatni sjaj u očima, tj. Tarnished, a nisu nikako mogli da umru i pređu na onaj svijet, dobili su milost bogova i povedeni su nazad u The Lands Between kako bi se i oni okušali u borbi za dijelove prstena i ujedno postali Elden Lordovi. Sa ovim pozivom počinje i naša Tarnished avantura.
The Sims...samo za dečake
Nekoliko dana čekali smo da započnemo Elden Ring, najviše zbog toga što nas je očekivao dugi proces pravljenja lika sa kojim ćemo igrati. Na početku mi je sve bilo zanimljivo, dok nisam vidjela koliko vremena gubimo na to. U jednom trenutku, dok smo podešavali veličinu trepavica upitala sam: „A jesi li siguran da ćemo vidjeti sve to u igri?“ „Naravno!“, odgovorio je samouvjereno, „zbog toga i pravimo ovakvog lika da bismo ga vidjeli!“. Pre toga smo izabrali jednu od datih klasa. Tu su bili Samurai, Astrologer, Confessor, Prisoner, Vagabond, Wretch, Bandit, Warrior, Prophet i Hero. Sve klase su predefinisane za određeni stil igranja; na primjer klasa kao što je Samurai dobra je za mačeve, lukove i strijele, dok je Astrologer neka vrsta mađioničara koji se sakrije iza kamena i baca magije, sve dok ima plavu tečnost koju pije kako bi mogao da baca još magija, i tako u nedogled. Mada, kako sam shvatila klase ne određuju način na koji ćete vi igrati jer vi uvijek možete da razvijate lika kako vi želite, tako da, eto, i Samurai može bacati magije i biti fokusiran na njih, mada pitam se da li mu čast to dozvoljava. Na kraju dugog dana, izabrali smo Samuraja i napokon smo počeli da igramo! Umalo da zaboravim, lik se ipak nije vidio što znači da smo potrošili dva sata na određivanja oblika brade i tipa obrva. A onda još pola sata dok dječko nije priznao da sam bila u pravu! Zašto su vodolije toliko tvrdoglave?
Sve je u strpljenju, planiranju i preciznim udarcima
Odmah na početku igre dobila sam objašnjenje da je ona jako teška, kao neki uvod da ne očekujem mnogo uspjeha u prvom pokušaju. Gameplay se sastoji od pažljivog planiranja napada i odbrane, gde tražimo savršen tajming da skočimo na nekog neprijatelja. Igra nije za nestrpljive, već za one koji više vole taktički prilaz, one koje krasi strpljenje, a najviše upornost, jer kao što sam videla, ovo je igra u kojoj će svi mnogo ginuti i nervirati se. Dobrovoljno. Iznova i iznova. U igri postoji dve vrste napada, slabi i jaki. Pored toga, možete parirati neprijatelju ukoliko znate da pogodite tajming, a tada ćete ga onesposobiti i otvoriće vam se prilika za što jači udarac. Možete koristiti i štit ukoliko ste izabrali klasu koja ga ima na početku. Već u prvoj borbi videla sam i kotrljanje oko neprijatelja. Smijala sam se na početku - ko bi to koristio u pravoj borbi? Onda mi je rečeno da je to krucijalan dio bitke u ovoj igri, jer čim vas neko napadne, vi se otkotrljate kako bi njegov mač, doslovno, prošao kroz vas bez da vam načini bilo kakvu štetu. Za razliku od Dark Souls naslova, ovde imamo opciju da se šunjamo i prilazimo likovima iza leđa, i to je možda bilo i najzanimljivije na početku. Saznala sam da je šunjanje pozajmljeno iz Sekiro igre, još jednog sjajnog From Software naslova. Elden Ring je igra koja baš kažnjava nepažnju. Ukoliko nezainteresovano stojite ispred bilo kog neprijatelja, on će vas najvjerovatnije ubiti iz jednog ili dva udarca, tako da je pažnja prekopotrebna. To komplikuje još jedna sitnica, a to je da nemate opciju da pauzirate igru.
Naše igranje se na početku svijelo na nekoliko stvari. Prije svega, treba naći jednog usamljenog neprijatelja, udariti ga jednom, vidjeti koliko smo mu health-a skinuli, i, ako je to isuviše malo, bežimo dok mu ne dosadi da nas juri. Dječko me je ubjeđivao da je ovo pravi način igranja, ili onaj kada udarimo slučajno dva neprijatelja odjednom i onda trčimo iza nečega i sakrijemo se u žbunu dok se ne slegne prašina. Na početku mi je više djelovalo kao da se igramo šuge a ne neke brutalne igre gde najjači i najsposobniji opstaju! Ne sjećam se koliko sam puta vidjela „You are Dead“ crveni natpis na ekranu i sekund kasnije, tmurni pogled mog dječka ka meni, kao da sam mu ja nešto bila kriva, dok ja ne uspjevam da skinem osmjeh sa lica zadirkivajući ga: „Ti si ponovo poginuo?! Više se igra učitava nego što je igraš“. Ruku na srce, probala sam i ja da igram u jednom trenutku; mada, moja avantura se završila neslavno. Uzela sam kontroler, krenula napred, onda se pogled fokusirao na nebo. Čula sam kako vukovi tumaraju oko mene, i onda su me i pojeli... Ne tako uspješan i zabavan prvi pokušaj, ali makar mogu da kažem da sam igrala Elden Ring!
Prelijepi ali grotesni svijet The Lands Between-a
Poslije tumaranja po pećinama napokon smo izašli u oblast pod nazivom Limgrave. Nakon izlaska iz pećine ugledali smo Erdtree koje se dizalo iza horizonta sve do nebeskog svoda The Lands Between svijeta. Izgledalo je prelijepo. Ubrzo sam vidjela da svijet sem tog jednog prelijepog drveta nije tako divan, već je postao haotično bojno polje neumoljivih čudovišta i ratnika koji sebično pokušavaju da se domognu djelića Elden Ringa. Ovaj naslov je open world tipa, a ne linearan sa sporednim putevima i prečicama kao što je bio svijet u Dark Souls igrama. To je, na primer, veliko poboljšanje u odnosu na prethodne igre. Limgrave je, iako prva u igri, ogromna oblast, koja krije tajne iza svakog ugla. Na početku smo vidjeli veliko prostranstvo i ruševine nekada gracioznih građevina, kao i močvaru punu čudnih čudovišta koju čuva ogroman zmaj od koga se ledi krv u žilama! Koliko otvoren svijet, toliko je smislen. Nema previše ikonica na mapi koje dosađuju i previše nebuloznih i totalno besmislenih zadataka, nego nas je igra pustila da je istražujemo onako kako mi želimo. Neprijatelji su postavljeni na taj način da se uvijek pitate kojim putem je najbolje krenuti, u koj duel ili bitku se vrijedi upustiti, a koju treba zaobići. Istraživanje biva i nagrađeno. Dok smo lutali Limgrave-om, nailazili smo na likove i objekte koji su nam pružili mjesto za odmor, a to se u ovoj igri naziva Site of Grace. Mjesto na kome odmarate ne služi samo za to, već će vam na mapi prikazati i u kom pravcu je vaš cilj, kao neki generalni putokaz bez previše objašnjavanja šta vas sljedeće čeka na vašem putovanju. Tu smo mogli da se regrupišemo i isplaniramo kako ćemo nastaviti napredak kroz igru. Napredak. Ma da. Previše optimistično. Pored toga, nalazili smo i razna oružja u kovčezima, katakombama, pećinama koji su čuvali razbojnici, čudovišta i druge spodobe.
Svijet nakon Limgrave-a
Mi smo utrošili preko petnaest sati u prvoj regiji, a u igri nas čeka još ukupno osam (Caelid, Atlus Plateau, Forbidden Lands i tako dalje). Svaka sljedeća regija drastično je drugačija od drugih i to ne samo po izgledu, već i po neprijateljima koje ćete susretati. Dobra stvar u svemu tome je to što sada imate konja koga možete stvoriti ni iz čega kada god poželite. Vaš konj se zove Torrent i biće tu uvek kada vam je potreban. Istraživanje sa konjem je brže, ali nekako se gubi ta draž tumaranja po svijetu i pomjeranja svakog kamena da vidite šta je ispod njega. Ovo nisu moje riječi, već mog dječka; ja sam samo htjela da vidim kako izgleda sljedeći boss i sljedeća regija i da li će Erdtree biti toliko veliko i kada stanemo ispred njega. Ako uopšte budemo došli do njega. U svakoj sljedećoj regiji vas očekuje makar jedan takozvani Boss koji je u potrazi za ostalim djelićima prstena, što znači, svakim sljedećim ubijenim bossom vi ste bliži u sastavljanju elden ringa i postajanju Elden Lorda. Bossovi ili kraljice kako sam isto čula da se zovu, nebitno da li su muškog pola, ženskog ili možda nekog neodređenog, možda su i najfascinantniji u ovoj igri, kako po dizajnu, izgledu, strašnim napadima, tako i načinu na koji pokušavaju da vas prestraše kada stanete ispred njih. Bukvalno izgledaju kao polubogovi, što i jesu u ovoj igri. Deluju totalno neuništivo, i skroz mi je bilo nelogično da ćemo ih mi saseći sa malenim mačevima koje smo nosili. Svaka borba traje satima i koliko god da sam mislila da će biti dosadno, svaki trenutak je bio i više nego zanimljiv. Stvar kod pobjeđivanja bossova je ista kao i u Dark Souls igrama. Morali smo da naučimo šablon kretanja i napada, da se naoružamo strpljenjem, i da se opremimo sa puno flašica grimiznih i azurnih suza. A da, imamo i minibosseve, koji su isto grotestni kao i maxi bossovi, samo se češće pojavljuju i dosadniji su jer su uvek tu kada ih ne očekujete i sve u svemu su nam samo komplikovali putovanje.
Ništa nije dobro ukoliko ga ne nadogradite
Već sam naglasila da ćete u toku igranja nailaziti na nova oružja, nove štitove i dijelove opreme. Sve šta nađete moći ćete da nadogradite. Isto tako, moći ćete da poboljšate i magije koje budete naučili, sve sa odgovarajućim sirovinama koje je, takođe, potrebno da pronađete. Generalno, u igri se sve nalazi šta vam je potrebno, na vama je da stavite Indiana Jones šešir i krenete u potragu za vrijednim i rijetkim sirovinama. Igra nam je dala poprilično dosta prostora da istražujemo sa takozvanim buildovima iliti varijacijama boraca koje možemo napraviti. Igrali smo sa dosta njih i da, definitivno je najlaške igrati sa Astrologerom, ali tek kasnije kada vam magije postanu dosta jake. Najteže je igrati sa Wretchom, samo zato što igru počinjete sa najnižim levelom i upravo zbog toga, taj početak je i najbrutalniji.
I na kraju....
Poslije dvije nedjelje igranja Elden Ringa, mogu definitivno da kažem da sam postala gejmerka! Do sada mi se svidio samo Rainbow Six Extraction i Siege, ali ovo je nešto totalno drugačije, izazovnije, u neku ruku i interesantnije. Gledajući dječka dok igra, poželjela sam i ja da uhvatim gamepad i jesam to uradila u jednom trenutku, ali duže igranje ovoga će sačekati deblje živce. Vidjela sam kakve svijetove Miyazaki-san može napraviti, kakva čudovišta mogu postojati u virtuelnom svijetu i kako nešto može izgledati odvratno i prelijepo istovremeno.
Za sve koji vole igre, probajte Elden Ring, nećete se pokajati, kada sam ga već ja probala!
