AI je tema o kojoj volim da pišem u posljednje vreme. Neki misle da nisam pristalica iste ali je činjenica da sa sigurna da mi ljudi nijesmo dorasli ovoj tehnologiji. Nismo dorasli mnogim divnim stvarima koje uništavamo zarad svog komfora. Predivni pejzaži nestaju pretvoreni u prah i pepeo kako bi pojedine kompanije zarađivale na pravljenju da li toliko bitnih baterija? Inteligentne životinje nehumano držimo u kavezima i ubijamo kao da nemaju nikakve emocije, zarad hrane koju bacamo u neograničenim količinama. Organizujemo turnire u kojima ubijamo predivne životinje, palimo im rogove i repove kako bi iskompleksirani pojedinci liječili komplekse. Istrebljujemo vrste koje su postojale na zemlji mnogo prije nas i ubijamo se međusobno bez trunke emocija zbog koristi. Sjetite se samo serije THE 100, koja je prikazala i pokazala da naš genetski kod nije u stanju da izbjegne nasilje čak i kada na zemlji ostane samo šačica ljudi… Mi kao grupa, MI kao najbitniji, MI iznad ostalih…
TVORAC govori baš o tome i tera Vas da se zamislite i shvatite koliko smo okrutni.
Meni lično se ponekada čini da je AI kao dijete koje smo stvorili, razvijamo, očekujemo od njega da nam služi samo našim potrebama i na način kako nama odgovora. I to je možda u redu da to NAMA nije tako drugačije ne od zemlje do zemlje, naroda do naroda, već i osobe. A već sada imamo dokaz koliko AI može biti napredna tehnologija.
Pokušajte da sa Chat GPT komunicirate kao sa mašinom, a onda isto to pitanje ili zadatak postavite kao da je u pitanju živa osoba – odgovor će u odnosu na to biti drugačiji! Oni razlikuju!
AI se razvija.
AI se unapređuje.
AI će svakako postati dio nas.
Da li smo za to spremni, po ovom filmu bi se reklo da nijesmo!
Teoretičare zavjera će svakako ovaj film vidjeti kao dokaz onoga što misle, dok će ga neki shvatiti kao opomenu da je krajnje vrijeme da se promjenimo i ozbiljnije radimo sa AI.
Ova 2023. je svakako teška godina za vještačku inteligenciju. Prvo, lideri industrije upozoravaju da AI predstavlja pretnju na nivou izumiranja za čovječanstvo. Zatim, scenaristi i glumci upozoravaju otprilike na istu stvar da umjetnici gube sredstva za život, a umjetnost gubi dušu. Ja ljude ubjeđujem da osjećaj, koji imam dok pišem nikada neće nadmašiti pisanje koje radi Chat GPT, a svjedok sam da je sve više čak poznatih autora koji koriste AI za pisanje, društvene mreže ili reklame. Pogledajte samo Instagram, koji se pretvorio u savjete o tome kako koji program da iskoristite u cilju zarade. I uvek se pitam da li je moguće da ljudi ne primećuju tekstove koje piše AI. na žalost ne jer je sve postalo površno, brzo i bez emocija. Plaše nas predviđanja o ogromnoj nezaposlenosti i preokretu. Šta superinteligentna, zastrašujuće autonomna tehnologija treba da uradi da bi se vratila na dobre strane ljudi?
Odgovor možda dolazi u formi filma TVORAC , najnovijeg filma čiju režiju potpisuje Gareth Edwards („Rogue One“, „Godzilla“). Navikli smo da vještačka inteligencija igra ulogu pomoćnika koji je postao negativac u filmovima, a ovdje brzi prolog u stilu filmskih vijesti postavlja poznatu pozornicu – roboti su stvoreni, obavljali su sve složenije zadatke, a zatim su postali nuklearna prijetnja, u ovom slučaj, Los Angeles. Sada su Sjedinjene Države, ko bi drugi, spremne da eliminišu svoju prijetnju simulante, dok u istočnoazijskim zemljama nazvanim „Nova Azija, AI žive u miru sa ljudima. Izbija sukob između frakcija, a vlada koristi krilati brod za masovno uništenje koji se zove USS Nomad da pronađe i uništi baze i saveznike vještačke inteligencije.
Roboti nalik ljudima sa velikim glavama su policajci, radnici, čak i monasi obučeni u šafran. Jedna stvar ostaje ista u budućnosti a to je da nam je u filmu i životu potreban heroj. John David Washington igra Džošuu, bivšeg vojnika na tajnom zadatku koji je nestao nakon što ga je racija koja je pošla po zlu odvojila od njegove trudne supruge Maje (Gemma Chan). 10 godina kasnije, regrutovan je za američku vojnu misiju, koju vodi Allison Janney kao pukovnik koji ne oprašta greške, sa ciljem da neutrališe strogo tajno oružje u Novoj Aziji.
Misteriozni ljudski naučnik pod nadimkom „Nimrata“ radi na AI superoružju u Novoj Aziji koje bi moglo da uništi Nomada i pobjedi u ratu, tako da je eliminisanje toga najznačajniji zadatak, a Džošui je još intrigantniji dokaz da bi Maja još uvijek mogla da bude živ.
Nakon naravno mačo ulijetanja koji lagano evocira filmove o Vijetnamskom ratu uz muziku Radioheada, on se infiltrira u podzemnu laboratoriju samo da bi pronašao misteriozno oružje: AI sa ljudskim oblikom prilično nepokolebljive i simpatične šestogodišnje devojčice. Džošua odlučuje da je odvede na lam, dajući joj ime Alfi (Madeleine Yuna Voyles je odlično glumi).
Dok gledate film shvatate da TVORAC ima svoje uticaje, od „Star Wars“ preko „Akire“ do „Apocalypse Now“. U isto vrijeme, djeluje i neobično originalno, kao kada ste prvi put vidjeli „Blade Runner“ i kada nijeste bili oduševljeni koliko je kul, pitali ste se da li je Harison Ford čovek ili android. Pojedini djelovi ili likovi podsjećaju i na igru Cyberpunk 2077. Izvrsno osmišljen pejzaž prepun uglavnom Azije koji djeluje kao da nije na ovoj planeti, pomalo poznat i potpuno impresivan, sa vojnicima sa kutijastim glavama mašina i bizarnim hodajućim bombama koje su inpirisane R5-D4 robotom, sa mehaničkim rukama i nogama.
A sve to dobija drugu emotivnu i ljudsku dimenziju kao čovjek i dete robot koji se zbližavaju, krećući se kroz neprijatelje i prepreke, i vode duboke rasprave o životu, ko ide u raj, a ko ne.
I dolazimo do religije kao nečega što ostaje koliko god da se svijet mijenja. Dok se film dotiče modernih briga i strahova oko robota koji nas zamjenjuju, ovde je više metafora za autsajdere i različite sisteme vjerovanja u ambicioznom narativu koji mnogo izbacuje na gledaoce za dva sata i 13 minuta. Nalet flešbekova nije uvijek najbolje rješenje i ne pomaže uvijek tempu filma, neki obrti su predvidljivi i nekoliko narativnih niti je umotano nekako previše uredno, iako ništa previše ružno ne odvlači pažnju od emocionalnijih i uzbudljivijih trenutaka filma. Ovo je priča koja se može napisati samo od strane odobe od krvi i mesa, a ne ChatGPT-a iako se o tome dosta polemiše, a Edwards je uradio sve da dopre do srca i umova onih koji vole naučnu fantastiku sljedeće generacije.
A Alfi je sljedeća generacija!
Alfi je previše sladak i nevin da bi ga Džošua tretirao kao vojnu metu. Privlači ga da je zaštiti, iako uznemiren njenim skoro telekinetičkim moćima ometanja tehnologije svuda oko nje. Njena ličnost je vrsta zagonetke koja se postavlja sa zastrašujućom dubinom, ali ovde Alfijev značaj funkcioniše kao topao i zamagljen oreol iznad svih pucnjava i eksplozija: Šta ako AI ne želi da nas uhvati i povrijedi? Šta ako samo želi da živi i pusti nas da živimo? Možda da stvorimo neki novi svijet zajedno?
Postoji scena u kojoj roboti beže od napada Nomada i vojske i vide prostor u kojem bi se mogli sakriti, ali tu se već nalaze žene i djeca. I u tih par sekundi u kojima žena moli da ne ulazi jer će djeca biti povređena, robot pokazuje rukama da nikako ne bi mogao da to uradi i povrijedi i ih i okreće se ka napadačima koji ga uništavaju. Neko će reći to je samo mašina a ja mislim da je to mašina koju smo stvorili sa sve našim emocijama, razmišljanjima i učenjima. I da li je to onda mašina?
Znam da je to cijela jedna nova tema, ali ako znamo da životinje imaju emocije, pa čak i jastog koji osjeća neverovatnu bol dok ga i dlaje kuvamo u restoranima, zbog čega sebi dajemo za pravo da ih ubijamo i uništavamo? Tako će vjerovatno jednoga dana biti i sa robotima koje stvaramo da što više liče na nas, menjaju nas u poslovima, odgovoraju umesto nas na poruke, pišu knjige i naučne radove kako bismo mi imali više vremena za… Zlobu, pakost, ljenčarenje, strah od…
Kada publika vidi kako je sniman TVORAC i za koliko malo utrošenog novca je snimljen ovaj film, nadam se da će reći zbogom filmovima o superherojima vrednim stotine miliona dolara i koji moraju da čitav penzioni fond Srbije samo da bi bili na nuli. Jednostavna promjena snimanja koja je omogućena samo blagim podmetanjem i pronalaskom novih lakih sistema kamera, ali je imala dubok uticaj na konačnu sliku. Umjesto da plati bogatstvo da ponovo stvori slabašni simulakrum našeg svijeta na računaru, Edwards je uspio da snimi ogromnu većinu svog filma na lokaciji za delić cijene, što filmu TVORAC daje opipljiv osećaj mesta koji odmah zasniva ovu priču na emotivnoj istini koju samo njeni najderivativniji momenti mogu da ponište. Droidi dugih udova, mnogi od njih obučeni kao farmeri ili obučeni u monaške haljine, poziraju iznad pirinča, dok AI slični androidima koji se ne razlikuju od ljudi, dok se ne okrenu da otkriju ogromnu metalnu rupu gde bi im bile uši, skupljaju sve zajedno u ribarskim selima dok NOMAD lebdi nad brdima.
Podsjećam Vas na deo eksta najave filma koji je MCF poslao kada je film najavljen:
Edvards napominje da je tokom snimanja bilo akcija koje su ga podsjetile na gerilske poduhvate i da je film sniman na brojnim lokacijama: “Otišli smo na vrh Himalaja i bili smo samo Džon Dejvid, naš snimatelj, producent Džim Spenser koji je takođe radio na filmu “Čudovišta” i ja. S vremena na vreme nismo imali ni zvuka. Išli smo u Indoneziju, Nepal, Japan, Kambodžu, Vijetnam, Tajland.”
Takvi detalji probijaju rupe u poroznoj granici koja se proteže između mašte i stvarnosti, i to ima iznenađujuće dubok efekat na film koji je toliko zaokupljen pronalaženjem pukotina u našim životima. Može li robot da oseti ljubav?
Da li androidi sanjaju električne ovce?
U kom trenutku se programiranje zamagljuje u evoluciju?
Koja su prava stvorenog života?
Ovo nisu nova pitanja o kojima diskutujemo, ali ih ovde možda postavljamo na potpuno neobičan način. Nijedna neočekivana stvar se ne dešava od trenutka kada Džošua otkrije da je najbolje oružje devojčica koju on naziva Alfi, čak ni u kraju koji je očekivan ali je mogao biti bolje izveden. Džošua misli o djetetu vještačke inteligencije kao o otpadu, ali njihova veza je ojačana preživljavanjem u teškim situacijama sa sve većim ulozima. Tada divljaštvo njegovog bližnjeg ubeđuje našeg heroja da je Alfi možda više čovjek od čovjeka. A ja sam od samog starta i pojave Alfi sumnjala da je priča još dublja. I bila sam u pravu!
TVORAC svakako, kao i svako ostvarenje, ima neke nedostatke i pati od klišea, ali nam definitivno na kraju daje optimizam. U vrijeme kada vještačka inteligencija podstiče nuklearnu paranoju potaknutu Terminatorom, dodatno razvodnjavajući mogućnost zajedničkih činjenica i ubrzavajući bezdušnost kapitalizma u digitalnom dobu, postoji pravi emotivni podstrek da gledamo film koji nas zapravo traži da navijamo za bolju i slađu verziju ChatGPT-a.
Scenario je fascinantan zbog svog pogleda na budućnost u kojoj su ljudi programirali AI da zadrži saosjećanje koje je naša sopstvena vrsta izgubila negdje na tom putu. Neka budućnost u kojoj bi tehnologija mogla biti spas za čovječanstvo, a ne zamjena za njega. Možda budućnost u kojoj bi kompjuteri mogli da dopune naše filmove umjesto da zamjene naše računare, aparate i kamere. Svet u kome bi roboti sačuvali naše izgubljene emocije i naučili nas kako da ponovo postanemo ljudi.
Obavezno pogledajte film i počnite da razmišljate o onome što možda nećemo mi doživjeti, ali naša djeca hoće. Možda je posljednji momenat da naučimo da pravilno koristimo moći koje su nam date kako ne bismo ostali (pošto smo odavno postali) naš najgori neprijatelj.
Podeli
