Bio sam još tinejdžer u vrijeme kada je Square Enix pokrenuo lavinu ludila koju su nazvali Compilation of Final Fantasy VII, na rubu prelaska iz klinačkog loženja na all things JRPG u preozbiljno pre-premišljanje svakog narativa na koji naiđem – u skladu sa svježe upisanim studijama komparativne književnosti. U takvoj atmosferi u mojoj glavi, gledano iz današnjeg ugla, nije ni čudo što me je, recimo, Advent Children kupio na prvu loptu. Film koji je nastavio priču iz FF7 koja nas je ostavila na polu-optimističnom cliffhangeru i pokazao nam kako je Cloud omg tako kul i nekoliko godina kasnije, a naravno Sephiroth je i dalje živ(?) i spreman da borderline erotski ukršta mačeve sa svačijim omiljenim plavušanom šiljate kose. Edgy AF, tako je. No, u tim godinama se pojavio i originalni Crisis Core – izuzetno simpatična igra za PSP koja je pratila razvojni put momka koji je postao podloga za Cloudovu ličnost, i ton je bio dijametralno suprotan u odnosu na AC, dobrim svojim dijelom.
Zack Fair, SOLDIER 2nd Class, entuzijastični dobroćudni himbo uvodi nas u ovu avanturu kroz uvodnu sekvencu koja svjesno i promišljeno referencira na otvaranje originalne “sedmice”. Trčeći po krovu voza koji se uputio ka reaktoru na ivici Midgara (koji je ovdje još uvijek u ranim fazama izgradnje takozvanog pica tanjira iznad karton sitija na zemlji), Zack mlateći svojim company-issued predimenzioniranim mačem lijevo i desno kosi vojnike u ShinRa Corps uniformama. Međutim, u ovom slučaju to nisu zaista korporativni plaćenici već prerušeni saboteri iz Wutai-ja koji u jeku rata organizuju napad na Midgar. Ova uvodna misija nam prikazuje Zacka kao još uvek mladog i entuzijastičnog do granice totalne iritacije. On je impulsivan i željan dokazivanja, spreman da poleti glavom kroz zid da bi ispunio svoj san o tome da postane heroj, kao i njegov uzor, Sephiroth. Već u uvodu igre stvari se komplikuju kada saznajemo da je jedan od najelitnijih operativaca SOLDIER-a, Genesis, dezertirao i sa sobom povukao gomilu drugih. Igra tehnički zaista počinje Zackovom ispitnom misijom u Wutai u kojoj bi on i njegov mentor Angeal trebalo da izvrše diverzije koje će konačno zaustaviti sukobe sa Wutaijem. Međutim, komplikacije tu tek počinju, ali to su detalji koje ćemo vam ostaviti da sami otkrijete. Ukoliko (a trebalo bi) znate da je Zack igrao epizodnu ulogu u originalnom FF7, ova igra će vam dati mnogo dublji uvid u to ko je on, koji je njegov odnos sa Cloudom, Aerith i Sephirothom, kao i mnogo drugih informacija o likovima koji donekle mogu djelovati kao čist fluff da bi se igra napakovala sadržajem, ali to je grijeh koji se u ovom slučaju može oprostiti – ili barem previdjeti ako zažmurimo na jedno oko.
Samim tim dolazimo do razloga da se na pomenuto oko zažmuri, a to je činjenica da je Crisis Core u svojoj suštini jedna vrlo zabavna igra. PSP original je bio proizvod svog vremena, te je i stil kontrole bio zaglavljen u eri u kojoj je igra izašla. Srećom, developeri su sistem borbe uspješno prepeglali i prilagodili ga modernim konvencijama najviše što je po mom mišljenju bilo izvodljivo. Iako borbe nemaju fluidnost koju ima FF7 Remake – a očigledno je da su na više načina pokušali da se približe upravo tom naslovu – gameplay je i dalje vrlo dobro izbrušen i komande su daleko intuitivnije nego u originalu. Za razliku od PSP verzije, napad i Limit Break su sada mapirani na dedicated tastere dok se magijama, skillovima i itemima pristupa kroz kontekstne menije korišćenjem shoulder dugmića. Sve u svemu, sistem je relativno lak za naučiti i daje vam dosta prostora da ga prilagodite svojim stilovima igranja, naročito uzevši u obzir da je moguće sačuvati više različitih loadouta opreme kako biste lako bili spremni za borbe različitih tipova.
Najkomplikovaniji (uslovno rečeno) dio igre je DMW – Digital Mind Wave, mehanizam koji je u maltene istom obliku postojao i u originalnoj igri. Najbolje bi se mogao opisati kao polunameštena slot mašina sa tri točka na kojima se nalaze brojevi i slike. Kada se određeni brojevi ili slike poklope u dovoljnoj mjeri desiće se neki efekti – level up, limit break, povećani napad/odbrana i slično, s tim što će povremeno Zack imati i manifestacije sjećanja na likove na slikama. Ovo se objašnjava njegovim užarenim emotivnim stanjem u tom trenutku, što bi DMW trebalo i da predstavlja. Ovo je samo vrh ledenog brijega jer postoji i nekoliko modulacionih faza kao i nivoa na kojima se neki rezultati češće dešavaju. Ako zvuči komplikovano i konfuzno, to je zato što jeste, ali svako ko je proveo iole vremena sa RPG naslovima iz Square-Enix kuhinje zna da ovo nije ništa novo. Srećom, DMW ne traži skoro nikakvo angažovanje od strane igrača i više predstavlja nasumični efekat koji vam nenadano može olakšati igranje. Za one koji žele dublje da se udube i raspletu klupko funkcionisanja ovog ruleta, postoji i ta opcija (ja sam je i u ovom slučaju potpuno izignorisao).
Audio-vizuelno igra je zaista više nego adekvatno osvježena. Likovi su daleko ekspresivniji i detaljnije animirani, a okruženja su zadržala vajb originala/FF7, ali sa apdejtovanim teksturama i daleko većim nivoom detalja. Muzika je takođe osvježena, originalni saundtrek je rearanžiran i remasterovan. Meniji su redizajnirani tako da se slažu uz vizuelni identitet FF7R te će ovo još više izgledati kao da je u pitanju direktan spinoff rimejka iako je to u narativnom smislu vrlo upitno. No, najveća promjena jeste potpuno novi kasting glumaca koji daju glasove likovima, gde recimo Zack i Sephiroth imaju iste glasove kao u FF7R, dok su likovi koji se tamo ne pojavljuju (kao Genesis i Angeal) dobili zamjene u odnosu na svoje glumce iz originala. Iako je ovo u startu izazvalo raskol među fanovima PSP verzije, činjenica je da nova ekipa radi više nego pristojan posao i moje lično mišljenje je da je na kraju sve samo stvar ličnog ukusa. Nažalost ovaj remaster ne pruža opciju da odaberete stari VA tako da će oni koji preferiraju isti morati ili da sačekaju modove (ukoliko igrate na računaru) ili da se drže originalne igre.
Kada se sve podvuče, Crisis Core Reunion je više nego pristojan remake-reboot-remaster igre koja nikada nije bila ogroman hit ali je definitivno vrijedna sati uloženih u nju – pod uslovom da ste investirani u svet FF7. Sam gameplay je vrlo zabavan i podijeljen u bite-sized epizode te nećete osjećati pritisak da se obavežete na višečasovne sesije, a priča je ako ništa drugo interesantna i daje uvid u događaje koji su doveli do nekih bitnih dijelova FF7. A da li će se i kako ovo sve nadovezati na predstojeći Final Fantasy VII Rebirth i da li će ovaj Zack imati veze sa onim iz novog serijala ostaje nam da vidimo naredne zime.
Tekst preuzet sa Geekebana.gg
