Daleko od toga da ne volimo kada nas neka gargantuanska AAA igra raspameti svojom produkcijom, grafikom od koje se vazda nedorasli hardver preznojava i vrhunskim scenarijem o kome Holivudski diletanti mogu samo da sanjaju. Ali, posebna je draž naletjeti na neki dobar naslov koji, usled obilne ponude, ne dobija dovoljno debelo zaslužene pažnje. Otud nam je, među ovim godišnjim listama, ova ubjedljivo najdraža. Naravno, ukusi su različiti, ali koju god od navedenih igara da dohvatite, nećete omanuti...

10. Nobody Saves the World (ocjena: 87)

Prosečan igrač mahom nema strpljenja, te brzo digne ruke ukoliko ga ono na ekranu ne kupi u prvih par sati. U ovom slučaju, to bi bila ozbiljna greška, jer Nobody Saves the World svoje najjače karte upravo čuva za kasnije faze. Ako bismo morali da je odredimo, to je 2D akcioni RPG, mada je toliko više od toga. Smještena je u fantazijski svijet koji je zahvatila misteriozna zaraza. Da situacija bude crnja, i razni monstrumi počinju da kuljaju iz zemlje. Slamka spasa je čarobnjak Nostramagus od koga ni traga ni glasa. Tu vi stupate na scenu. U ulozi ste generičkog humanoida (otud Nobody u naslovu) koji slučajno nalazi čarobni štapić pomenutog maga. U nastavku, kreće zezanje, jer protagonista postepeno otključava razne oblike u koje može da se transformiše u zavisnosti od potrebe. Ova genijalna ideja odlično se uklapa u šareno okruženje i atmosferu protkanu humorom.

9. Rogue Legacy 2 (ocjena: 88)

Evo jednog naslova gde su porodične vrijednosti okosnica mehanike. Kako? Pa, sve što prikupite od blaga i pojačanja, dok pičite kroz mračne lagume, gde tamanite protivnike i izbjegavate zamke, pripašće vašem potomstvu koje, kada vas konačno savladaju, preuzima štafetu. U odnosu na prvi dio, suština se nije promjenila, ali zato neke nove sitnice život znače. Ukoliko vam je nasumičnost jednog Hadesa prijemčljiva, ovo je definitivno igra za vas!

8. Metal: Hellsinger (ocjena: 86)

Ko budala i šamar, ko pivo i još jedno pivo, tako se slažu pucačine u prvom licu i surovi mJetal! U slučaju ovog ritmičkog Doom klona, ubitačnoj muzičkoj pratnji pružena je naročita pažnja, pa su se tako u soundtrack upisala ozbiljna imena iz ovog svijeta (Lamb Of God, Dark Tranquility, Arch Enemy ...). Hellsinger je konglomerat klišea, i nijedan ne boli, naprotiv! Našoj neimenovanoj heroini, koja se (a kako drugačije) obrela u paklu, jedan od vrhovnih demona krade glas. Na vama je da, u pratnji lobanje koja govori, sprovedete krvavu osvetu 2 sa osvetom. Po rečima uvaženog kolege (inače bog i batina za metal i hokej u redakciji) Lukinovića: ovo je najoriginalnija neoriginalna igra! „Metal fucking rules, and if you don’t like it, DIEEEEE!” (Pol Bejlof, Exodus)

7. PowerWash Simulator (ocjena: 70)

Ne obrću bezveze oni video snimci na netu gdje se nešto pere, peskira ili restauira na milione pregleda. Ima nečeg sedativnog, pa čak i terapeutskog, u gledanju kako se štroka i rđa polako ali sigurno povlače sa neke površine, otkrivajući stari sjaj. Uvrnutih simulacija, koje su mahom specijalnost poljskih i drugih studija sa područja istočne Evrope, prošle godine se latio jedan Square Enix sa PowerWash Simulatorom. Premisa je već iz samog naziva jasna. Naoružani modularnom industrijskom prskalicom perete sve od igle do lokomotive, pa čak i rover na Marsu! Svrha igre je da smiri živce, i to ona jako dobro radi. Moguće je u opcijama ograničiti vrijeme čišćenja, čime rabota poprima takmičarski duh, ali zašto bi pobogu iko to radio?

6. The Wandering Village (Early Access)

Nakon 30 godina (istini za volju, i ranije, ali nemojmo cjepidlačiti) koliko upravljačke simulacije hode našim hardovima, zaista je teško pružiti nešto zaista inovativno. Dobra fora je da se sama naseobina koju vodimo metne na neko egzotično mjesto. Teško da može egzotičnije od leđa džinovskog zemljanog dinosaurusa, pa nam je Putujuće selo momentalno zapalo za oko. Uobičajene peripetije sa žongliranjem između resursa i radne snage fino su osvježene ovim domaćinom koji, dok tumara toksičnom pustarom, prolazi kroz različite biome. To sa sobom donosi specifične klimatske uslove i zahtjeva prilagođavanje taktike. Istina, kada joj se uhvati nit, postaje rutinska, ali isto je slučaj i sa svakom drugom igrom ovog tipa, pa to i nije neka zamjerka.

5. Ghostwire: Tokyo (ocjena: 80)

Možda vam japanski studio Tango Gameworks nije poznat, ali portfolio njegovog čelnika i te kako jeste. Kad u biografiji stoje Dino Crisis i Resident Evil, ne treba da čudi kada im se pridruži jedan zaista gotivan naslov. Ghostwire je open-world pucačina u kojoj umjesto oružja mahom koristite mađije kako biste preživjeli Tokijo gdje je u toku demonska apokalipsa. Poklonici manga/anime kulture vjerovatno su navikli na nesvakidašnje prizore mračnih sila iz japanskog folklora, ali za sve ostale, oni su pravo osvježenje, jer su bizarni do zla boga, samim tim i drugačiji. Osim toga, tu je i dobra mehanika levelovanja i budženja različitih sposobnosti, koja sam gameplay čini dinamičnim, a pažnju prikovanu za ekran do samog kraja.

4. Card Shark (ocjena: 86)

Ako posmatramo strogo žanrovski, ovo je kartična igra. Međutim, zbog jedne bitne karakteristike odskače u odnosu na slične naslove – suština je u varanju! Da, algoritam koji uređuje redoslijed karata može da pomogne ili odmogne, ali bez brzine i vještine nećete daleko dogurati. Smješten u živopisno ilustrovan jug Francuske sredinom 18. veka, Card Shark vam dodeljuje ulogu asistenta jednog putujućeg aristokratskog muljatora, na zadatku da po krčmama šiša kocoše. Kako igra odmiče, vremenski ograničeni zadaci sve su kompleksniji, što će dobro upregnuti kefalo. Veoma originalno, nimalo naivno i nadasve gotivno ostvarenje.

3. Cult of the Lamb (ocjena: 87)

Kao i prethodna, i ova igra je pod kapom izdavača Devolver Digital. Stoga, činjenica da vodite umiljato ja’nje sa namjerom da pokrene sopstvenu sektu i nije toliko čudna koliko na prvu loptu zvuči. Ludoj zamisli naročito doprinosi šaljivi 2D dizajn zbog koga Lamb podsjeća na uvrnute crtaće Adult Swima. Gameplay kombinuje borbene i upravljačke segmente. Prvi vuče na hack’n’slash RPG sa sve bossovima koje morate da savladate, dok ćete u drugom prikupljati resurse i podizati svoju bazu. Samim tim, svidjeće se poklonicima oba žanra, koji će neosjetno usijati stolicu pred ovom bravurom.

2. Sifu (ocjena: 60)

Šta će 60-ca na ovom spisku? Pa, „Svet kompjutera” jeste skup više ljudi i više ćudi, te iako je kolega Jovanović presudio da je Sifu bezrazložno i bezobrazno težak, ostatku redakcije, valjda otupjelom višegodišnjom torturom u Soulsborne igrama, to nije toliko smetalo. Suštinski, ovo mu dođe kao neki interaktivni kung-fu film gdje mladi borac mora da osveti svog učitelja, tako što će iza sebe ostaviti armiju polomljenih protivnika. Premisa nije epohalna, a ni ne treba da bude. S razlogom je nešto kliše. Nažalost, maljave grudi Čaka Norisa su izostale, al’ šta da se radi, ne može sve.

1. Tunic (ocjena: 91)

Izometrijsko remek-djelo za koje je odgovoran samo jedan developer, otjelotvorenje je svega što valja na indie sceni i naš apsolutni šampion u ovoj kategoriji za prethodnu godinu. Šaren/umiljat svet, koji istražuje jedan lisac željan avanture, možda će neke navesti na misao da je ovo navlakuša namjenjena klincima, što uopšte nije slučaj. Riječ je o, po svim mjerilima i za sve uzraste, vrhunskom RPG-u gdje će vas zagonetke i bossovi pošteno namučiti. Praznik za oči, melem za dušu.