Kako mi je dobar dio detinjstva bio smješten u šesnaestobitnu eru video igara, na ovim prostorima poznatiju kao doba „Sega Mega Drive“ dvojke, činjenica je da sam bio zatrpan kvalitetnim platformerima. Osim što nije manjkalo izuzetno originalnih i neponovljivih, vjerovatno neke od omiljenih igara bile su mi one sa Dizni licencom. Tako mi je recimo „Mickey Mania“ i dan danas jedan od omiljenih naslova žanra a veoma specifični „World of Illusion“, koji mi nekako i dan danas nedostaje u ličnoj kolekciji kertridža, jedna od najupečatljivijih igara tog vremena.
Osim što me je povratak Mikija i družine u vidu platforme pred nama, samom tematikom ali i nazivom automatski podsjetio na „World of Illusion“, obradovao sam se i povratku kooperativne komponente. I dok je pretka sa Sege bilo moguće igrati u dvoje, taj broj je sada skočio na do četiri igrača. Ali da ne trčim pred rudu, nego da krenem nekim smislenim redom…
Već pri prvom pogledu, evidentan je moderni uticaj novijih crtanih filmova najpoznatijeg miša na planeti. Pa tako ova igra izgleda kao da dizajn povlači iz vremena „flash“ animacija s početka ovog vijeka. Sve je veoma ekspresivno i simplistički, pa dok zbog toga nivoi blijedo izgledaju, bar korist izvlače likovi koji su prenaglašeni i jako živopisni. Od animacija pokreta, izražavanja emocija pa sve do živahnih interakcija u animacijama, cijela postava likova uspijeva da održi nivo kvaliteta kakav bi se i mogao očekivati od originalnih karaktera Dizni studija.
Nažalost, igra odaje utisak propuštene prilike da se izgradi na mnogobrojnim svjetovima bogate istorije renomiranog studija, pa umjesto da uvede poznate motive, opredjeljuje se za potpuno originalnu priču, svijet i postavu sporednih likova. I ovo bi bilo sasvim u redu, da cijeli koncept ne povlači dizajn generičkog svijeta odnosno nivoa koji nažalost nemaju previše duha niti ostavljaju neki upečatljiv šmek.
S obzirom da je u pitanju platforma sa „metroidvania“ elementima, računajte na mnogo vraćanja na prethodne lokacije gdje vas očekuje osjećaj dostignuća jer ste pronašli nešto novo. Ali budite sigurni i da će vam se na putu tumaranja dosta toga izmiješati pa će sve lokacije, bez obzira na napore da izgrade sopstveni identitet, biti teške za raspoznavanje. Drugim riječima, nivoi vizuelno jesu drugačiji ali sve to je samo šminka. U suštini su previše slični.
Očekuje vas skakanje, ronjenje i nošenje na krilima vjetra, ali u krajnjoj liniji nije u pitanju nikakav inovativni doživljaj, već više neka vrsta uvertire u žanr, za manje iskusne igrače. Ovdje moram pomenuti odličan kooperativni momenat, gdje igrač sa više iskustva u ovakvim igrama, može umnogome pomoći slabijem pratiocu na više načina. Tako recimo igrač koji se prvi popne do platforme kojoj je teško prići, može da spusti konopac kako bi ga saigrači lako sustigli. A tu su i mogućnost teleportovanja, čime slabiji ili mlađi igrači mogu sa lakoćom da premoste mnoge prepreke.
Ne samo na ovaj način, već i kontigentom opcija za smanjivanje težine igre, moguće je igru prilagoditi gotovo svakom uzrastu igrača, pa će više čekpointa ili praktična nepobjedivost vašeg karaktera omogućiti gotovo svakome da uživa u igri bez ograničenja. Ukratko, igra je idealna za više generacija igrača, gdje recimo tata i sin mogu zajedno da uživaju u njoj, bez obzira na godine.
Napomenuo bih još i da igra nema neki vid borbe, tako da protivnike nećete pobjeđivati već uglavnom zaobilaziti. I dok ovo jeste u duhu poznatih protagonista Mikija, Mini, Paje i Šilje, neke igrače može i razočarati. Ja sam recimo više ljubitelj bar malih količina crtanolikog nasilja, nalik onog iz vremena Sege gde je Miki klikerima bombardovao horde protivnika dok ne bi svi do jednog popadali.
Na stranu moja posljednja izjava, ali ovo kompletno iskustvo iako odaje moderan i pristupačan utisak, opet djeluje kao da mu nedostaje malo čarolije. Ovo jeste trend modernog doba video igara, gdje najveći broj igara stremi jednostavnosti zabave a gubi na šarmu. Čast izuzecima, uporediti ovu igru sa recimo pomenutim „Svijetom Iluzije“, jeste svedočanstvo daleko naprednijih tehnologija ali i značajno manje topline.
No izuzetno mi je drago da vidim da Miki ponovo nastupa u jednom ovakvom naslovu i to još sa cijelom družinom uza se. Ovo bezrezervno daje nadu da se u skorijoj budućnosti može pojaviti i nastavak, koji bi možda povukao snažnije note inspiracije iz starijih, renomiranih i dušom natopljenih svjetova. Iako u nekom smislu dosta iza onoga što su Dizni igre nekada bile, ovo je korak u dobrom smjeru, u inat zaboravu nekih od najlegendarnijih likova industrije animiranih filmova.
Nadamo se skorijim nastavcima, a do tada – predlažem da se oprobate u trenutnom izdanju ove pristupačne pustolovine. Tragovi čarolije još uvijek tinjaju.
Preneto sa Play!Zine
